Blaga osećanja nelagode, u narodu često nazivanim „tremom“ ili „nervozom“, su normalna, podstiču osobu na akciju i motivišu je da reši problem sa kojim se suočila. Stručni termin za osećanje brige i strepnje je anksioznost, i ona ne mora nužno biti problem sama po sebi, ali u određenim situacijama itekako može negativno uticati na svakodnevno funkcionisanje pojedinca.
Normalna anksioznost je signalna, zaštitna emocionalna reakcija koja se javlja povremeno, traje kratko, slabog je intenziteta, i kao što smo objasnili, stimulište ličnost na konstruktivno rešavanje problema ili frustracija. Prirodno je da se osoba brine o porodici, finansijama, zdravlju, poslu.
Međutim, problem nastaje kada anksioznost postane intenzivnija, kada duže traje i ometa svakodnevno funkcionisanje pojedinca. Tada je u pitanju patološka anksioznost, koju prate psihički simptomi (neprestani osećaj zabrinutosti, osećaj umora, razdražljivost, rasejanost, nedostatak samopouzdanja, samopotcenjivanje i osećanje krivice, osećaj gubitka kontrole ili ludila, strah od umiranja) i telesni simptomi (ubrzano ili plitko disanje, povećan broj srčanih otkucaja i pulsa, znojenje (posebno dlanova), vrtoglavica, senzacije gušenja ili peckanja, bol u grudima, ukočenost, hladnoća, jeza ili talas vreline, drhtavica, trešenje, mučnina).
Kako se anksioznost razlikuje od straha?
Način na koji osoba doživljava anksioznost veoma je sličan osećanju straha i baš zbog toga ih osoba teško razlikuje. Međutim, razlika je u sledećem:
– anksioznost je znatno intenzivnija od straha;
– anksioznost je odgovor na zastrašujuću unutrašnju, a ne na spoljašnju draž;
– strepnja se doživljava od neke predstojeće opasnosti koja i samoj osobi može biti nejasna i neodređena, za razliku od straha koji je uvek određen.
Vrste anksioznih poremećaja
Postoji više različitih homogenih grupa u okviru široke kategorije anksioznih poremećaja. Tu spadaju: generalizovani anksiozni poremećaj, panični poremećaj, agorafobija, specifična fobija, socijalna fobija, opsesivno-kompulzivni poremećaj, postraumatski stresni poremećaj, poremećaj prilagođavanja i akutni stresni poremećaj.
Uzoroci i lečenje anksioznosti
Uzroci anksioznosti su mnogobrojni i raznovrsni, a kao glavni se navode genetska predispozicija (neki su više od drugih skloni da reaguju anksiozno), porodično okruženje i iskustva u detinjstvu (vaspitanje, odnosi sa roditeljima), izloženost dugotrajnom stresu (zlostavljanje, zanemarivanje) i biološki uzroci (fiziološki disbalans u organizmu ili mozgu). Uzroci neće svakom biti poznati; najčešće je u pitanju spoj više faktora, njihovo međusobno preplitanje, i činjenica da smo svi individue za sebe i da je nastanak anksioznih poremećaja različit od osobe do osobe.
Tretman poremećaja anskioznosti obuhvata psihoterapiju i u većini slučajeva primenu lekova. Najbolju efikasnost je pokazala kognitivno-bihejvioralna terapija. Ne treba prevideti da način lečenja dosta zavisi od vrste anksioznog poremećaja.