Ivo Andrić važi za jednog od naših najvećih pisaca 20. veka. Iako je svoju karijeru započeo kao diplomata, ostao je upamćen kao naš prvi nobelovac. Njegova dela predstavljaju odraz naših istorijskih nemira kojima je svedočio, u kojima je uspeo da pronađe svetle tačke humanosti napaćenih ljudi.
„Celog veka se lečimo od nesretnog detinjstva.“
„Čudno je kako je malo potrebno da budemo srećni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!“
„Ko čini dobro, od njega se još više dobra očekuje.“
„Čovek, da ne bi stao i klonuo, vara sam sebe, zatrpava nedovršene zadatke novima, koje takođe neće dovršiti, i u novim poduhvatima i novim naporima traži nove snage i više hrabrosti. Tako čovek potkrada sam sebe i s vremenom postaje sve veći dužnik prema sebi i svemu oko sebe.“
„Kod unutrašnjih borbi koje čovek vodi sa samim sobom i sa nepoznatim silama u sebi, važi više nego igde pravilo: ne predaj se nikad.“
„Mir i spokojstvo, jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih i bezimenih ljudi.“
„Mnogi postignu ono što su hteli, a izgube sebe.“
„Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i srećno proživljena nesreća.“
„Nije najveća budala onaj koji ne umije da čita, nego onaj koji misli da je sve ono što pročita istina.“
„Oduvek je i svuda tako, da se sitni i bezimeni ljudi penju na leševe onih koji su oboreni u međusobnoj borbi velikih.“